Glavni lik ove knjige jeste Matilda Braun, žena mješovitog porijekla. NJeno porijeklo određuje i njen karakter ‒ ona je specifična i neobična. Matildini njemački korijeni bude u njoj potrebu da bude moderna i samosvjesna žena koja upravlja svojim životom. S druge strane bosanski mentalitet njene majke u njoj krije stidljivu, patrijarhalnu i principijelnu ženu, koja poštuje instituciju braka, roditelje i sredinu u kojoj živi. Zašto je neko poput Matilde Braun pasija autora ove priče? U čemu bi čitalac mogao da uživa, čitajući redove o ovoj ženi?

Prvo želim da naglasim da ovdje nije riječ o ženskom pismu jer autor nije žena, već muškarac. Sa podjednakim uživanjem, različito motivisanim i uz različita tumačenja, u ovoj knjizi mogu se pronaći i muškarci i žene. Muškarca će impresionirati predstava o veoma lijepoj i zgodnoj ženi koja privlači pažnju ne samo svojim fizičkim izgledom, nego i veselim karakterom, smislom za humor i dubinom osjećajnosti. Žene će u Matildi pronaći djelić sebe ‒ ili će se diviti njenoj hrabrosti, smjelosti, majčinskoj požrtvovanosti i ljepoti ili će priželjkivati da budu poželjne i tražene. I jedni i drugi, priznaće isto ‒ Matilda Braun je (ne)zgodna žena koja je zaslužila da postane knjiga.

Autor je na moderan način obradio motiv ženske ljepote kao usud ‒ jer Matildu život ne štedi, koliko je njena ljepota bitna za njen život i donosi joj benefite, mnogo češće ona zbog toga strada, ostaje bez posla, ima problema u braku, sreće nasrtljive muškarce, sujetne i opasne žene i u konačnici, ljepota joj ne može vratiti zdravlje njenog djeteta. Pisac ove knjige definitivno jeste obožavalac žena, jer je uvijek na ženskoj strani, kao što je na strani pameti, obrazovanja  i finih manira. NJegova Matilda bira muškarce koji su dostojanstveni, a odbija nasrtljivce, sirove, nesamostalne, edipovce, ali i one koji ništa drugo ne mogu da ponude osim razmetanja sa pozicije moći. Autor je ovom pričom napisao pohvalu ženama koje su borci, majke i dame sa karakterom.

Matilda Braun je majka koja godinama vodi bitku sa bolesnim djetetom, uz muža ,,posmatrača”, nesigurnog edipovca koji ne umije da prati ženu niti umije da bude otac. Sigurna sam da je autor inspiraciju pronašao gledajući u mnoge žene današnjice, koje su prepuštene same sebi, bez istinske pomoći muškarca, zaglavljene u ispraznim brakovima u kojima nema duboke ljubavi i poštovanja, već prikrivenog prezira, podstaknutog nespremnošću muškarca da se zagleda u sebe i da stoički bude glava porodice. Zato Matilda ima ima snagu i vedrinu koja nije sa ovoga svijeta, uporno odlazi u Centar za rehabilitaciju sa svojom kćerkom, kako bi poslije nekoliko operacija nastavile sa vježbama i oporavkom. Tamo sreće jednu od najvažnijih figura u svom životu ‒ Karla Obribrka. Interesantno je upravo to da je autor odlučio da ovako neobičnoj i zanimljivoj ženi prijatelj bude muškarac, a ne žena. Želimo da povjerujemo da muško-ženska prijateljstva postoje. Međutim, čini mi se da je autor ipak htio da nam poruči da je suština svakog odnosa povjerenje, pa da se u tom smislu granice među polovima brišu. Matilda ne pristaje na kompromise, pa zato ne opstaje ni sa muškarcima ni sa ženama u odnosima ukoliko oni žele da upravljaju njenim životom ili ako u njenom karakteru i ljepoti, kao daru od Boga, vide prijetnju.

Šta je, ipak, ono što opstaje? Matilda Braun je ženski Ežen de Rastinjak, onda kada podigne stisnutu šaku i kaže idem da se borim, ona je po svojoj ljepoti i specifičnosti karaktera poput mnogih žena koje smo sretali u literaturi, ali ponajviše asocira na jednu, neponovljivu. Vjerovatno je autor, skriveno ili nesvjesno, morao imati misao o njoj ili je bar ta žena ostavila traga u piščevoj imaginaciji, pošto je nesumnjivo načitan i potkan i ruskom literaturom. Žena borac, ljepotica i ljubitelj istine, vještine i poklonik ljubavi, vještičije energije, u smislu kada se nesvakidašnje i što nadilazi prosječnost, smatra i doživljava kao onostrano ‒ Matilda Braun i Margarita Nikolajevna. U ovoj knjizi nema Volanda koji bi rekao Matildi kao Margariti ,,nemoj nikada nikoga ni za šta da moliš”, ali, tu ulogu kao da je preuzeo sam autor ‒ jer Matilda to sama govori svojim nepristajanjem na kompromise i odbijanjem ičije pomoći. Matilda Braun ,,sama vodi svoje bitke”.

U konačnici, autor prepušta čitaocu da nadgradi li doradi djelo, tako što će sam zaključiti kakvu životnu odluku može donijeti neko poput Matilde. U tom smislu, ovo djelo je veoma moderno jer ostavlja prostor recipijentu. Ipak, autor suptilno sugeriše kakav bi to kraj, odnosno novi početak mogao biti, kao što sugeriše i kakav čitalac može voditi dijalog sa ovim tekstom. To je neko poput pisca, književnika ili studenta književnosti, sve duše posvećene literaturi ‒ neko poput Zorana Obribrka, muškarca kontemplacije i esencije, a ne egzistencije. Dodajem, taj koji zaključuje ne mora biti isključivo muškarac, već žena poput Matilde, jaka i uravnotežena, sa razvijenim i osviješćenim i muškim i ženskim principom. Autor definitivno vlada ovim principima.

Preporučujem ovu živu knjigu, bilo da ste muškarac ili žena ‒ Matilda Braun jeste žena koju je nemoguće ne voljeti.

Stojanka Đokić, prof.

Izvor: Bijeljina Danas