Čudno zvuče neka od tih imena: Aca Čikov, Mister Đoko, Noco Falja, Duki Šlus, Cican Čuljo, Budiša prosjak, Medo Kapetan, Sekula Maniti, Ignjatije Gusan, Mašan, Petar Škart itd. Odabrana simbolička imena postoje kao svojevrsna indirektna karakterizacija, pošto autor ne zalazi u dublju analizu svojih likova, već kratkom i jezgrovitom rečenicom na oštroumno učešće u interpretaciji, navodi čitaoca.

Tihomir Nestorović vodi nekololiko književnih razgovora, a na pojedinim mjestima i pregovora. S jedne strane, to je dijalog sa realističkom folklornom pripovijetkom i Milovanom Glišićem, potom sa piscima kao što su Laza Lazarević, Jakov Ignjatović, Isidora Sekulić, Borisav Stanković, Petar Kočić, Desanka Maksimović i Dobrica Đosić, kada u prvi plan ističe i oslikava seoski život, stare dane i ljude, balkanski mentalitet, generacijske uspone i propadanja, smjenu starih i novih… Nestorović je na strani dobrog seljaka, koji nije uvijek u pravu, ponekad je i lakrdijaš i čudak, naivan i neuk, ali velike duše koja je dalekovida i u koju može da stane cijelo čovječanstvo.

Opet ti, Davide, duša, pa duša. Šta ti je to duša?

(Nestorović 2023: 50, Usudište Orlovog brda)

Prizivajući stara vremena kada se kraj ognjišta družilo, pjevalo, spremalo na ustanak i pripovijedalo, čovjeku iz tog ambijenta dodijeljena je uloga umjetnika. U pripovijeci Danka pored teme rata, obrađena je i tema obnove i stvaranja novog života, upravo preko simbolike obnove ognjišta i paljenja životvorne vatre. Po povratku iz rata, vojnik Periša Stojčević pali vatru u svojoj kući. Dim koji kovitla iz odžaka, signal je da je domaćin živ!

Ova priča liči na lijepe,  starostavne pripovijesti kakve su nekada djedovi uz ognjište u dugim zimskim noćima kazivali mlađima, dok su se  varnice rojile sa upaljenih panjeva, pa se sjajne i blještave, u rojevima, hitro dizale uvis i nestajale nekamo u mrklini lađavog potkrovlja.

(Nestorović 2023: 24, Dukati Paje Zlojutra)

Međutim, čitalac se mora zapitati, šta je sa ugašenim ognjištima, jer bilo je i onih koji se nisu vraćali iz ratova, a bilo je i onih koji, zbog nekog porodičnog prokletstva nisu imali potomke. Na ovoj tački, gdje se čitalac pita, preispitujući odnos prema vrijednostima i prošlom, otvara se druga strana ove zbirke, odnosno uočavamo modernitet. Knjig Dukati Paje Zlojutra je i moderna zbirka i to, kada pokreće pitanje pozicije pripovjedača:

Da se ne bi potpuno ugasila, jer više po kućama nema ognjišta, ni varnica koje se dižu uvis, ni djedovi u modernim vremenima više ne kazuju unucima šta je nekada bilo, pa zato tu neobičnu priču o siromašku Paji Zlojutru i njegovim dukatima prvi put zapisujemo. Bilježimo je da se zauvijek sačuva.

(Nestorović 2023: 25, Dukati Paje Zlojutra)

To je savremeni odnos prema priči i pričanju, o mogućnosti prenošenja priče s koljena na koljeno, ali i na dubljem planu, odnos prema intimnom i povjerenju. Možemo reći da je savremeno pripovijedanje u krizi, kao što je i pisanje. U vremenu hiperprodukcije, teško je odabrati ono što vrijedi, a još je teže predstaviti to mladim ljudima. U suštini, Nestorović kao da pokušava da kaže da je istinski umjetnik u opasnosti, kao što su ljudi uopšte duboko nepovjerljivi jedni prema drugima. Pričati, pripovijedati, predati drugome priču da je čuva, dorađuje i nadgrađuje nije samo stvar umijeća i vještine, već i suštinskog, ljudskog povjerenja, koje kao da iščezava. U tom smislu, samosvjesni pripovjedač se pozicionira kao neko ko preispituje savremenu ,,produkciju”, a kao alternativu suptilno i brižno nudi ,,pripovijedanje” koje spaja i uz koje se ,,ljuduje”.

Kritički se odnosi i prema onima koji lako, bez časti i odgovornosti mijenjaju košulju, značku i kapu, te su takvi prototipi prikazani u pripovijetkama Kačketi druga Damjana i Svijetla budućnost Dukija Šlusa. U našem kulturološkom kodu riječ kapa zauzima veoma važno mjesto. Veliki je broj frazelogizama koji sadrže riječ kapa, a čija frazeološka jedinica ukazuje na povezanost čovjekovog dostojanstva, časti, bogatstva, ugleda, moći: Davati i šakom i kapom (Davati obilno); Doći pod kapu (Biti pod nečijom zaštitom), Skinuti kapu (Odati priznanje), Biti pod nebeskom kapom (pod milošću Boga, Svevišnjeg), Kapu dolje! (Svaka čast!) (Mršević Radović: 2008). Kada neko drugome kroji kapu, taj određuje granice tuđih interesa i prava, upravlja tuđim životom i odlučuje umjesto njega. Pripovijetka  Kačketi druga Damjana alegorijski i prikriveno govori o ljudima i političkom kontekstu, koji je uvijek isti, takoreći skrojen, jedino se mijenjaju stil kape i glave koje te kape nose.

Umjesto tog čovjeka krive kape, stoji Nestorovićev seljak, dobroćudni nadničar, travar, pastir, skrajnuti božjak. U pitanju su ljudi sa margine društva, ,,falični“ (Ženidba Petra Škarta), ,,maniti“ (Sekula Maniti), koji prolaze kroz ,,stradanija“ (Stradanije Ace Čikova), nosioci posebnih znanja i vještina (Gatke Blagoja Mirčete, Travar Vukašin, Mašan iz hrastove šume), u konačnici, veoma čudni ljudi (Čudno čudni Avakum). Jedan od njih, najčudniji i najskrajnutiji, sa kojim se točak varljive sreće poigrao, po kome je knjiga dobila naslov, jeste Pajo Zlojutro. NJegovi dukati, nisu sa ovoga svijeta.

Tihomir Nestorović nema površan odnose prema temi pronalaska ćupa sa dukatima. Nije samo riječ o fenomenu iznenadnog bogaćenja, nego i o odnosu prema kompleksu siromaha. Kad siromah i nadničar u gazdinom posjedu ispod panja, dakle ispod mrtvog drveta koje više nema plod pronađe ćup, njega obuzimaju histerija i ludilo. Muče ga snoviđenja, karakondžule i demoni, te jedino što želi, jeste da se riješi dukata. Taj siromah nema mnogo želja.

Jedini što je želio u tom trenutku jeste da proda zlatnike, da se oslobodi nesanice i strahova, da se dobro najede i napije, da kupi dvoje-troje široke, bijele gaće od beza, koju bijelu košulju, crni šešir, opanke i prsluk (...). Prije toga htio je da se prvi put u životu osjeća značajnim.

(Nestorović 2023: 39, Dukati Paje Zlojutra)                                                                     

Kompleks siromaha ne pojavljuje se samo kao posljedica materijalizma, već i kao dio fenomena ugleda, značaja i uvažavanja u zajednici. Poput Petra Škarta, koji je u svojoj sredini odbačen i potcijenjen, a suštinski je najbolji od svih, tako je i Pajo Zlojutro onaj koji ,,ide krajem“.

Išao je krajem, po travi. Uostalom, tako sva sirotinja i ide državnim drumom da im oštro kamenje ne bi isjeklo obuću. Imućni seljaci išli su kolima, ali nikoga od siromaha nisu htjeli povesti.

(Nestorović 2023: 37, Dukati Paje Zlojutra)

Ipak, Nestorović pali vatru na ognjištu i nipošto ne želi da se pomiri sa tim da su  ognjišta ugašena. NJegov Pajo Zlojutro ,,prodaje“ svoje dukate, u želji da se pokaže i dokaže, ali ipak, čvrsto etički, autor je na strani neiskvarenog čovjeka. Onaj koji je prevarant, njega stiže prokletstvo, a u kući Paje Zlojutra nastavlja se život, pjeva se pjesma, glasna ponosna i sita, kao što nam Petar Škart pokazuje da takav skrajnut, ipak, daje najbolje i najsnažnije potomke koji nastavljaju da održavaju ognjišta.

U simboličnoj formuli je i pripovijetka Danka, koja nosi snažnu poruku da se i poslije ratova, život nastavlja. U simboličkom nizu odabrane su riječi brat – rat – sprat(i) rat (oprati se od smrti, rata, neživota, nebića, negativnog), gdje antipodski, ali i simbolički i mitski stoje mitologeme vatra i voda. Periša i Danka simbolično se peru u rijeci, ,,spirajući sa sebe rat“, te dolaze pred ognjište, koje varniči. U noći, u ljubavnom zanosu, stvara se novi život, pravi dukat – nepromjenljiva vrijednost čovječanstva. Tako autor ove knjige brani čvrsto uvjerenje da dok postoje jedan čovjek i jedna žena (a nekad je dovoljan i samo jedan), koji će rasplamsati iskru priče i pripovijetke, života i plemenitosti – ima nade u nove Dan(k)e, ,,prometeje“ i apostole umjetnosti.

Piše: Stojanka ĐOKIĆ

Izvor: Bijeljina danas