Brano je osnivač grupe „Rezonanasa“, potom „Baglama benda“ kojim je odškrinuo vrata „Novom primitivizmu“ koji će kasnije doživjeti pravu ekspanziju kroz djelovanje drugih bendova, tačnije „Elvis J Kurtovich“ i „Zabranjenog pušenja“, mada je bio član i nekoliko drugih bendova kao što je „Formula 4“.

Muzičko kameleonstvo

Gitarista, aranžer, pjesnik, tekstpisac, kompozitor, pjevač i producent kroz čiji su studio BLAP osamdesetih godina prošlog vijeka u Sarajevu prošli najbolji, najtiražniji i najznačajniji muzičari koji će obilježiti sarajevsku pop-rok scenu u nekadašnjoj Jugoslaviji.

- Producirao sam albume Seida Memića Vajte, Kemala Montena, Zerine Cokoje, Davorina Popovića i mnoge druge, kao i neke albume „Bijelog dugmeta“, „Merlina“, „Plavog orkestra“ ili, recimo, Đurine „Bombaj štampe“. Međutim, bitno je napomenuti da ja nisam radio isključivo zabavnjake, nego i određen broj narodnjaka poput pokojnog Tome Zdravkovića. Ne mogu baš precizirati, ali producirao sam preko 530 albuma - započinje Likić svoju priču kojom se vraćamo u njegovu mladost i evociranje uspomena na njegove muzičke početke. Moj susret sa muzikom desio se veoma rano, u osnovnoj školi, dok sam još bio klinac u pravom smislu te riječi. Muzički sam bio nadaren i to se odmah prepoznalo, kako kod kuće tako i u školi, zbog čega sam imao veliku podršku moje učiteljice. Otac je izražavao želju da sviram harmoniku, ali mene je više privlačila gitara. Još tada sam sa drugarima išao na školske priredbe, festivale i slične muzičke manifestacije koje su se organizovale u to vrijeme. U šestom razredu osnovne ja sam već oformio svoj bend pod nazivom „Žute pjege“, a pjevali smo isključivo moje pjesme koje sam već tada pisao i komponovao. Ali, da bi grupa bila posebna i prepoznatljiva, moja majka, čiju sam podršku takođe uživao u svemu tome, strpljivo nam je krojila i šila odjelca od „vražije kože“- prisjeća se Likić i napominje da je oduvijek znao da će muzika biti njegov život.

- Kao gimnazijalac, kada sam već uveliko komponovao, svirao i pjevao, zarađivao sam veoma dobar džeparac. Početkom sedamdesetih desila se i „Formula 4“ Ljubiše Racića koji je svirao sa Senadom Beganovićem i Zlatkom Nikolićem. Sjećam se da smo teškom mukom došli do studija kako bi snimili svoju prvu ploču na koj se našla pjesma „Kakvo veče mala moja“. Zajedno smo djelovali do 1973. godine, nakon čega smo se razišli. Bilo je to nakon nastupa u Dubrovniku. Jednostavno je došlo do zasićenja, ali smo se drugarski pozdravili i pošli svaki svojim muzičkim putem - pojašnjava Likić koji je nešto kasnije osnovao novu grupu „Sunce“, a zatim „Rezonansu“ koja će vrlo uspješno egzistirati od 1975. godine sve do 1989. U tom periodu održili su na stotine koncerata, snimili su devet singlova i sedam LP ploča. Bio je zapežen i u stvaranju pjesama posvećene gradovima.

- Na jednoj priredbi u Banovićima prišao mi je Džemal Bijedić i zamolio me da napravim jednu pjesmu poznatom rudarskom gradiću. Sa sestrom, koja je napisala prelijep tekst, nastala je predivna pjesma „Nastali su Banovići, da se narod njima diči“. Ne stidim se takvih pjesama. Ničega se ne stidim, a mnogo toga je od muzike, nazovi, prošlo kroz moje ruke.

Otvaranje vrata „Novom primitivizmu“

- Po povratku moje sestre Branke u Sarajevo, koja je bila na školovanju u Americi, došao sam na ideju da oformim „Rezonansu“. Nakon što smo objavili prvi album i pjesmom „Nemoj meni branit nano“ postigli veliki uspjeh, nije bilo dvojbe da li da nastavimo dalje. Tu se našla i dobro poznata „Saraj poljem jezdi jedan vranac“. U određenim željama za transformacijom, desio se „Baglama bend“ i pjesme poput „Četiri konja debela“, „Oj, Bosanko“, „Benzin u krvi“ i druge. Bilo je to, ispostavilo se malo kasnije, trasiranje novog muzičkog pravaca koji će se pretvoriti u „Novi primitivizam“, tačnije u muzički talas koji će doživjeti veliku popularnost u ondašnjoj Jugoslaviji. Dakle, mnogo prije nego što će se pojaviti „Elvis J Kurtovich“ i „Zabranjeno pušenje“, kao i fenomen folkenrola „Nervozni poštar“ Fadila Šabovića polovinom osamedesetih. Ali, to sada više i nije tako važno - zaključuje Likić koji će u tom periodu vrlo uspješno početi da radi muziku za pozorište, televizijske emisije poput „Nedeljnog zabavnika“ i slično.

Kada je riječ o produkciji u kojoj je Brano ostavio neizbrisivi trag, priča je počela davne 1982. godine. Od „Bijelog dugmeta“ do „Derventskih lola“. Teško je nabrojati sve albume i estradne ličnosti kojia je producirao ploče.

- Bilo je toga zaista jako mnogo. Radio sam prvi album „Merlina“, „Plavog orkestra“, bilo je tu i „Bijelo dugme“, kao i narodnjaci poput Mileta Kitića, Hanke Paldum, Tome Zdravkovića, pa sve do „Derventskih lola“. Do sada oko 530 žanrovski različutih albuma. Mislim da ne postoji značajnije estradno ime sa kojim nisam sarađivao barem jedanput, a u nekim slučajevima i više puta. Naravno, tokom godina rada u studiju, bilo je i određenih sukoba sa pjevačima koji nisu voljeli da im se puno pridikuje. Međutim, s obzirom da sam i ja bio poznat po tome da nisam dozvoljavao da se radi bilo kako, morali su da se povinuju mojim „naređenjima“. Istrajavao sam u svojim naumima jer produkcija nije zezanje. Davao sam i još uvijek dajem sebe kada je riječ o poslu, a opet, nikako nisam sebi dozvoljavao da se „istrošim“ do kraja. Važno je dati kvalitet, ali i trajati. Uglavnom znam šta želim i šta hoću, kako od sebe tako i od muzičara, odnosno pjevača. Priznajem, često sam bio u situaciji da zaplačem od muke i ljutnje ako ne bih mogao da postignem ono što sam zamislio i što želim - iskren je naš sagovornik.

Neostvarene želje

Na pitanje da li postoji neko sa kim nije sarađivao, a želio je da se to desi, Likić kaže da je to Arsen Dedić. Što se tiče onih koje je najviše cijenio, Likić bez dvoumljenja kaže da je to pokojni Davorin Popović.

- Žao mi je što nisam ostvario saradnju sa Arsenom Dedićem. Iako smo se upoznali jako davno, družili i na kraju sprijateljili, nije došlo do konkretne saradnje. Ali, u redu, možda je to tako trebalo da bude (smijeh). Što se tiče onih koje sam posebno cijenio, volio i poštovao, svakako je Davorin Popović. Poznavali smo se jako dobro, družili se i mnogo vremena provodili zajedno. Bilo je to iskreno prijateljstvo i moram priznati da mi jako nedostaje. Bio je pozitivni tremaroš, nekako drugačiji, poseban, pozitivan čovjek kojeg su jednostavno svi voljeli. Davorina je bilo nemoguće ne voljeti. Radili smo zajedno, putovali, imali zajedničkih turneja. Posljednji put smo se vidjeli u Pragu, nekoliko mjeseci prije nego što će umrijeti.

Kada su planovi u pitanju, Brano Likić kaže da ne voli mnogo planirati. Sve prepušta da se dešava samo po sebi.

- Stalno u pokretu, u izazovima, u stvaranju i eksperimentisanju - kaže Likić na kraju razgovora o svom muzičkom kameleonstvu i plodnom stvaralaštvu koje je već odavno ušlo u zbirku onih najboljih i najznačajnijih na našim prostorima.

Tekst i foto: Z. Kisić

Izvor: Bijeljina danas