Prepuna sala biblioteke, gromoglasan aplauz pjesnicima – članovima Književnog kluba ,,Jovan Dučić“, koji više od dvije decenije oplemenjuju i osnažuju liriku u Bijeljini. Među njima, ovoga puta i novi članovi, a prema riječima predsjednice Radmile Đokić, kroz Klub je prošlo 100 imena. Stigla je i nova energija...

Interesovanje medija za ovaj događaj potvrdilo je kredibilitet Kluba. Usuđujem se i ponovo reći (jer  sam nastupajući to javno i rekla) – učinilo mi se kao nasušna potreba da dođem, slušam i govorim poeziju nakon izvjesne napetosti u našem gradu, prouzrokovane društveno-političkim okolnostima, nimalo plemenitim niti kreativnim. Rekoh, neka zastruji lira...

Onda ugledah različite ljude... Jednostavne, nasmijane... ekonomiste, preduzetnike, preduzetnice, osnovce, gimnazijalce, profesore, spremačice, jednog direktora škole (pohvalno), novinare... naše sugrađane... Pomislih, šta nas to spaja večeras? Da li je moguće da je to snaga lirike?!

Zaista je to bila snaga lirike. Svi smo imali istu misiju – pročitati svoj stih, nasmijati ili uozbiljiti publiku, dati djelić sebe, ogoliti dušu. Nije bilo bitno ko u kom redu sjedi. Stih je ječao! Rodoljubiva, ljubavna, misaona poezija! Nevjerovatan dar Bože Božića koji govori svoje stihove ne gledajući u papir, na mene je ostavio najveći utisak. Mladi Mihailo Stevanović, učenik Gimnazije ,,Filip Višnjić“ propraćen je uz veliki aplauz, dok za mnom i dalje odzvanja kako ubjedljivo govori ,,Mojkovačka bitka i dalje traje“. Krasna Kristina Ostojić, učenica Osnovne škole ,,Dvorovi“, cvijet ove večeri! Bilo je lijepo vidjeti direktora ove škole Čedu Jankovića, kako je došao da podrži svoga đaka. Neka to bude vodilja i ostalima, da podržavaju mlade i energične ljude, da stoje iza njih, sami njegujući kulturu, a onda i ulažući u nju.

Smjenjivali su se: Zdravko Zgonjanin Baćo, Radmila Tomić, Kristina Ostojić, Momčilo Tubić, Nikoleta Petrović, Božo Božić, Milica Radić, Cvijeta Tešanović, Stojanka Đokić, Živojin Mihajlović, Cvija Krajišnik, Mihailo Stevanović, Tanja Dragić, Mara Nikolić, Ružica Rankić, Dražen Jović, Jelenko Ivanović, Stefan Đurić i Radmila Đokić, a smjenjivala se i melodija pjesme. Mladi Stevanović je povezao savremenu zavičajnu poeziju sa velikanima srpske književnosti, govoreći i Bećkovićevu pjesmu, dok je Tubić, čini mi se, izrekao dominantnu notu bijeljinske pjesničke orijentacije, ponavljajući stih ,,Ja nisam pjesnik“. Ovo su ponovile i Nikoleta Petrović, Tanja Dragić i Stojanka Đokić, pravdajući se da pišu prozu, te da su nevješte u poetskom izrazu, dok je publika pozitivnim reakcijama odgovorila da su takve izjave i više nego skromne.

Rastanak – do narednog susreta obilježen je slatkim razgovorom, prekrasnim osmijehom Cvijete Krajišnik koja vam na izlazu dodjeljuje slatkiš i konačno, zajedničkom fotografijom, zapisom za svjetlost!

Otišla sam, ipak, pitajući se... Da li se ovaplotio novi fenomen ja nisam pjesnik, odakle dolazi ta samopjesnička negacija i o čemu to zapravo govori? Hoće li pjesnik ostati putnik namjernik? Na ovo pitanje pokušaću da dam ,,konkretniji“ odgovor u nekom od narednih tekstova.

Stojanka Đokić, prof.

Izvor: Bijeljina danas