"Bilo to prepotentno ili ne, ali podsjetiću gospodu koja ovu priču plasira, da je Ljubiša Petrović diplomirao na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu kao jedan od najboljih studenata generacije, sa visokim prosjekom i u roku završenim studijama, da svoje parče hljeba ima u rukama i gdje god da se sa tom diplomom pojavi može se zaposliti, lijepo bez stresa živjeti od svoje plate i biti gospodin! To svoje sigurno parče hljeba dugujem mojim roditeljima i mom trudu i radu. Pored toga što sam ljekar nikada se nisam stidio i uvijek sam glasno i jasno govorio odakle dolazim!

Da ja sam sa sela, i ne stidim se toga, već to sa ponosom kažem!

Potičem iz čestite porodice koja sve što je stekla, stekla je svojim krvavim radom, što može bez problema potvrditi svaki domaćin kako u mom selu tako i šire!

Često se mogu pročitati komentari ’’idi hrani bikove, idi sij kupus, beri papriku’’, gdje oni koji ih pišu/izgovaraju iskazuju zapravo svoj odnos prema tim poslovima, kao poslovima koji nisu za poštovanje, već da pošten domaćin treba da se stidi jer vrijedno radi u štali ili na njivi. Nije mi stran nijedan posao, nijednog se posla ne stidim, sa ponosom kažem da sam hranio bikove, čistio štale, sijao pšenicu, brao papriku, prodavao lubenice, pekao se na suncu dok su drugi ljetovali, i ništa mi nije bilo teško, ničeg se ne stidim, mene je poljoprivreda odhranila, iškolovala, od mene je napravila čovjeka i zahvalnog sina koji zna kako se krvavo zarađuje svaka marka i kako se bori za hljeb od sedam kora.

Za svojih 35 godina prošao sam svijeta, što kao student, što kao ljekar, što kao gradonačelnik, sjedio sa visokim zvaničnicima koje neki mogu samo na televiziji gledati, ali sam se uvijek vraćao u moje Donje Crnjelovo, nikada iz sela otišao nisam, jer moje selo mi je i u srcu i u duši! Objedovao sam u brojnim restoranima, ali me je prevashodno othranila Dragičina kuhinja i studentska menza i eto nema restorana koji može spremiti ukusniju piletinu od one koju priprema moja Dragica, nit' ima ljepšeg restorana na svijetu od menze u studentskom domu ’’4. april’’ gdje sam upoznao moju Jelenu.

Radio sam u službi hitne pomoći, radio sam na njivi, čistio sam štalu, i evo sada sjedim u kabinetu Gradonačelnika, i ništa se nije promijenilo, nisam podigao nos i zaboravio prijatelje, rodbinu, nisam se sakrio od naroda već sam se spustio među narod i svakom smijem pogledati u oči!

Kao gradonačelnik borim se koliko god mogu na svim poljima, od visoke diplomatije, preko borbe protiv kriminala i korupcije, preko mozganja i iznalaženja rješenja za brojne probleme koji su nagomilani u ovom gradu do trivijalnosti poput čišćenja smeća koje je napravljeno nemarom pojedinca.

O mom životu već sada se može snimati film, napisati knjiga, stavljao sam glavu gdje drugi nisu smjeli nokat od malog prsta, pokrenuo sam ono što su svi mislili da se nikada pokrenuti neće. I zato ne brinite za moju sudbinu, snaći ću se ja, za mene nema zime! Ali da li će se vječiti direktori snaći i kakva će njihova sudbina biti je pitanje na koje nemam odgovor! A najbitnije od svega je da na kraju krajeva ovdje se najmanje radi o sudbini Ljubiše Petrovića, nešto više o sudbinama vječitih direktora i tajkuna, ali ponajviše o sudbini naroda. Narod sutra odlučuje o svojoj sudbini i svom postojanju!

Šta sam uradio za dvije godine znate, šta je dvodecenijska SNSD vlast uradila u Republici Srpskoj i to znate! Birate da nastavite nekim drugim putem ili da se pridružite ’’napretku’’ koji nude vječiti direktori koji su zbrinuti dobro, kako oni tako i njihova djeca, unučad i praunučad!

Duboko vjerujem, ali i znam da u našoj Semberiji i našoj Bijeljini u većini žive čestiti domaćini, intelektualci, ljudi sa stavom, nepotkupljivi i hrabri! Zato ovu bitku i vodim, da tako ne mislim davno bih digao ruke!

Sutra ne ostaj kući, nemoj nikome davati ličnu kartu i dozvoljavati da te ponižavaju za pun rezervoar goriva, za džeparac njihove djece na dnevnom nivou, nemoj nikome dozvoliti da te kupi jer nisi prase na stočnoj pijaci, nemoj nikome dozvoliti da te ucjenjuje jer ovo nije srednji vijek, nemoj spuštati pogled i savijati kičmu!

Ustani, izađi, bori se, ne prodaj se, budi PROTIV apsolutističke vladavine nakaradnog režima!!!

Izvor: Bijeljina danas