Mladen je u Bijeljini završio osnovnu školu i Gimnaziju kao đak generacije 1998. godine. Nakon srednjoškolskog školovanja ovaj ambiciozni Semberac otisnuo se u svijet daleko od svog zavičaja.

- I danas dan se sjećam odlaska od kuće, sa prtljagom u gepeku taksija koji me vozio na autobusku stanicu, i očima punih suza, mojih i moje majke.

Usledile su četiri godine osnovnih studija u Mađarskoj, na Univerzitetu Tehnoloških nauka u Budimpešti.

- Bio sam student generacije druge i treće godine studija. Pri kraju osnovnih studija inženjerstva softvera, vlada Njemačke prepoznala je moj potencijal te sam putem DAAD organizacije dobio stipendiju za magistarske studije u Aachen-u. Potom je to isto učinila i vlada Japana što mi je otvorilo vrata za dalje usavršavanje, a kasnije i dobre poslovne ponude.

Na Tokyo Institute of Tehcnology doktorirao je 2007. godine i od tada je prokupiran IT industrijom. Nakon deset godina radnog iskustva postao je direktor firme Kakehashi u Japanu (kakehashi.io) koja se bavi IT informaciono- tehnološkim uslugama.

- Naša uža specijalnst odnosi se na vještačku inteligenciju i obrade slika, koja je sada vrlo aktuelna u Japanu. Pored toga direktor sam i firme istog naziva u BiH. Inače, samo ime kakehashi znači spajanje kultura/običaja između dvije različite zemlje. S obzirom da već 15 godina živim u Japanu, veza između Japana i BiH je i bio moj cilj i želja.

Za Mladenov odlazak u Japan presudna su bila dva faktora.

- Pri završetku magistarskih studija imao sam želju da nastavim doktorske. O povratku u BiH nisam razmišljao jer su politčka trvenja bila, kao i danas dan, prisutna. Imao sam želju da nešto novo postignem u životu, dam mu još veći smisao. Zemlje EU sam već iskusio kroz magistarske studije. Amerika je, na žalost, bila preskupa. Tako da je igrom slučaja iskrsnuo Japan. U to vrijeme, saznao sam da vlada Japana, tačnije njihovo ministarstvo obrazovanja, daje mogućnost stipendija za post studije. Sjećam se i danas dan kada sam dobio obavještenje da doputujem na intervju u Ambasadu Japana, gdje sam imao veoma iscrpan intervju sa Ambasadorom Japana. Iskreno, bila mi je ponos, čast i zadovoljstvo što sam bio prvi stipnedista sa prostora RS koji je dobio ovu stipendiju.

Mladen smatra da ništa ne dolazi samo od sebe. Upornost i dug rad, predanost, kreativnost, a možda najviše vjera u ono što se radi dovode do uspjeha.

- Nikada se ne predavati i klonuti. To ne samo što sam na ličnoj koži doživio, već sam vidio kod mnogo ljudi koje sam upoznao u životu. Od nobelovaca još iz vremena studija u Budimpešti, zatim u Njemačkoj, Japanu, pa do recimo uspiješnih ambasadora, naučnika, sportista... Ništa od ovoga što danas imam nije došlo samo od sebe. Sve je to prozivod jednog dugogodišnjeg rada i odricanja. A život je čudna priča. I danas dan, dakle nakon 39. godina, neko me osuđuje, a neko podržava u životu.

O Japanu, koji broji preko 120 miliona ljudi, kao i Tokiju ali i Jokohami gdje je proveo dosta vremena, ima da kaže dosta pozitivnih stvari, ali i nekoliko onih koji koje mu otežavaju boravak u Zemlji izlazećeg sunca.

- Ono što mi se ne sviđa jeste velika udaljenost od naših krajeva kao i pretjerana organizovanost - od običnog života, do posla. S obizrom da se radi o najgušće naseljnom područuju na svijetu, gužve su velike, a i veoma mi je teško pronaći odgovarajuću veličinu odijeće i obuće.

Želja mu je da i dalje bude naučni i kulturni most između BiH, Mađarske, Njemačke i Japana.

- Ima još mnogo toga što se može uraditi, prije svega na spoznaji kultura. Volio bih da svoje dosadašnje iskustvo podijelim sa poznanicima, na mom jeziku. Prije svega mislim na rad na planu informatike i inženjerstva. Za stvari kao što su "cloud computing" i "parallel computing", Japan daje infrastrukturu i mogućnosti sigurno više i bolje u odnosu na ostatak svijeta. Dakle, tu se mora nastaviti dalje raditi, unapređivati, proizvoditi nove ideje. Naravno uz pozitivan duh, jednostavnost i vedrinu.

Za Mladena je ipak najveći uspjeh što se ostvario kao roditelj.

- Najponosniji sam na činjenicu da sam otac tri kćerke, koje su se rodile ovdje u Japanu. Prve dvije iz braka sa ženom iz naših krajeva. Najstarija kćer, Emilia, imaće u oktobru ove godine punih 12 godina. Srednja, Lasta Sofija, uskoro puni četiri godine. Sada živim sa Japankom, sa kojom takođe imam kćerku Hanu koja će uskoro napuniti jednu godinu.

Pored svega, Mladen kaže da zasigurno nigdje nije lijepo kao u zavičaju i da bi bilo idealno kada bi uslove koje ima u Japanu imao i u rodnom kraju.

- Mislim da umjesto držanja govora treba raditi, stvarati, što više, kvalitetnije. Kreirati nove ideje povezujući kulture istoka i zapada koje će otvariti nove puteve budućim generacijama. Mladi trebaju da imaju snove i životne ciljeve i težiti ka njima korak po korak.

Izvor: Bijeljina Danas