Ali da li nam zaista godi ta snaga koja nam se pripisuje? Da li smo je same birale, ili smo bile primorane da je razvijemo jer drugih opcija nije bilo?

Društvo od žena često očekuje da budu stub porodice, emotivna podrška svima oko sebe, uspješne na poslu, dobre majke, brižne kćerke, uvijek spremne da preuzmu još jedan zadatak, još jednu odgovornost.

“Snažna žena” postala je ideal, ali po koju cijenu?

Kada snaga postane prevelik teret Kada stalno moramo biti jake, kada nema prostora za umor, slabost, ranjivost – nešto u nama se polako troši. Postajemo žene koje sve mogu, ali koje se sve manje pitaju šta zaista žele.

Ponekad ta snaga nije izvor ponosa, već znak da smo prečesto ostajale same sa svojim teretima.

Primjer iz prakse: “Ne znam više ko sam, samo znam da moram”

Jedna klijentkinja, 35-godišnja žena, majka dvoje djece, zaposlena i uvijek “neuništiva”, došla je na terapiju s rečenicom koja sve govori: “Ne znam više ko sam, samo znam da moram. Moram biti dobra majka, moram biti dobra supruga, moram biti dobra radnica. Moram.

A šta ako više ne mogu?

Godinama je potiskivala umor, strah, preopterećenost, sve dok nije počela patiti od nesanice, iscrpljenosti i napada panike. Na terapiji je postepeno shvatila da njena snaga nije bila izbor, već prisila kojoj nije znala postaviti granice.

Tek kada je sebi dozvolila da zatraži podršku i da ponekad bude slaba, osjetila je olakšanje. Snaga nije u tome da sve podnosi sama, već u tome da zna kada je vrijeme da se osloni na nekog drugog.

Šta ako prestanemo biti “jake”?

Pravo pitanje nije da li smo snažne, već da li smo dovoljno slobodne da budemo i slabe kada nam je to potrebno.

• Da li sebi dozvoljavamo da tražimo podršku?

• Da li umijemo reći: “Ne mogu više sama”?

• Znamo li se osloniti na nekog drugog?

Snaga nije u tome da sve podnosimo same, već u tome da znamo kada nam je potreban oslonac.

Međunarodni dan žena: Pokloni sebi – pravo na slabost

Na Međunarodni dan žena, najveći poklon svakoj od nas bio bi da prestanemo dokazivati koliko možemo izdržati i da sebi dozvolimo da budemo ono što jesmo – sa svim svojim slabostima, nesigurnostima i potrebama. Jer, ne moramo uvijek biti jake.

Dovoljno je da budemo svoje.

Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut 

Izvor: Bijeljina Danas