Kao psiholog i porodični psihoterapeut, duboko sam svjesna da je stigmatizacija emocionalne ranjivosti kod muškaraca jedan od ključnih faktora koji doprinosi njihovim problemima mentalnog zdravlja, pa čak i tragičnim ishodima poput samoubistva.

Muška snaga u tišini

Od najranijeg djetinjstva dječaci slušaju „dječaci ne plaču“. Od njih se očekuje da budu hrabri, snažni i sposobni, što se često tumači kao odsustvo emocija. Ova poruka, usađena duboko u svijest, oblikuje njihove odnose, način na koji izražavaju emocije i, najvažnije, kako se nose s problemima.

Statistike Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) pokazuju zastrašujuće činjenice – samoubistvo je vodeći uzrok smrti među muškarcima mlađim od 45 godina. Iako žene češće traže pomoć i imaju dijagnozu depresije, muškarci su ti koji češće biraju da okončaju svoj život. Nažalost, mnogi od njih biraju nasilne metode koje često garantuju smrtnost.

Kultura tišine

Kulturne norme, tradicionalna očekivanja i manjak emocionalnog opismenjavanja drže muškarce u začaranom krugu. Umjesto da prepoznaju i imenuju svoja stanja – tugu, strah, usamljenost – mnogi muškarci posežu za strategijama bijega. Alkohol, psihoaktivne supstance ili destruktivno ponašanje često su način da „izbrišu“ ono što ih muči.

Međutim, došlo je vrijeme da promijenimo narativ. Emocionalna pismenost nije slabost, već moć. Moći prepoznati svoje emocije i izgovoriti ih naglas znak je prave snage i zrelosti.

Kako pomoći muškarcima?

Kao društvo, imamo odgovornost da stvorimo okruženje u kojem je normalno i prihvatljivo da muškarci traže pomoć. Evo nekoliko koraka:

1. Promjena poruka od malih nogu: Naučimo dječake da je plakanje zdravo, a izražavanje emocija znak snage.

2. Vidljivi uzori: Javne ličnosti koje otvoreno govore o svom mentalnom zdravlju mogu inspirisati druge muškarce.

3. Pristupačna podrška: Kreirajmo prostore gdje muškarci mogu tražiti pomoć, bez straha od osude.

4. Otvoreni razgovori: Porodica je često prvi stub podrške. Ohrabrite muškarce u svom životu da podijele ono što osjećaju.

Tokom svog rada često sam imala priliku raditi s muškarcima koji su se osjećali zarobljeno u sopstvenoj tišini. Najteži, ali i najvažniji korak bio je prepoznati da nisu sami i da ne moraju sami nositi sve svoje terete. Pamtim priču jednog klijenta koji mi je, nakon dugih mjeseci rada, rekao: „Kada sam konačno zaplakao pred svojom ženom, osjetio sam se lakše nego ikada. Plakanje me nije učinilo slabim. Osjetio sam se slobodno.“

Na Međunarodni dan muškaraca, pozivam sve da zajedno srušimo mit o muškoj nepobjedivosti. Vrijeme je da muškarci budu i jaki i ranjivi. Da budu ljudi. Jer, samo tako, svi zajedno možemo biti zdraviji i sretniji.

Izvor: Bijeljina Danas