"Na neki način, sve više postajemo publika koja konzumira patnju drugih kao neku vrstu `previše dostupne` zabave. Primjeri su televizijske i internet platforme koje tokom tragedija ističu najsenzibilnije i najbolnije detalje samo da bi privukle pažnju i podigle rejting", rekla je Zorićeva.

Umjesto da zaista budu osjetljivi na tugu i patnju drugih, Zorićeva je istakla da su mediji često u poziciji da tu patnju "eksploatišu".

Zorićeva je navela da mnogi mediji tako privlače pažnju i u izvještavanjima o tome idu do najsitnijih detalja, te navela primjer kada su u pitanju porodične tragedije gdje se u javnost iznose duboki lični detalji iako oni ne doprinose razumijevanju samog događaja.

Prema njenim riječima, kada ljudi izgube empatiju, često postaju ravnodušni na patnju drugih i ne vide potrebu za pomoć.

"Ovo je u velikoj mjeri posljedica konstantnog medijskog izlaganja koje ne samo da njeguje odsustvo saosjećanja, već se često na patnju gleda kao na nešto što je `prirodno` u našem društvu", istakla je Zorićeva.

Ona je istakla da je poseban oprez potreban kada izvještaji uključuju delikatne i duboko lične tragedije, poput porodičnog nasilja, samoubistava, zlostavljanja djece ili smrti mladih ljudi.

"Ove teme su izuzetno osjetljive, a preopširni i eksplicitni detalji mogu dodatno uvećati patnju i bol kako za neposredne učesnike tragedije, tako i za one koji su u već teškom psihološkom stanju", kaže Zorićeva.

U terapiji, dodala je, često primjećuje da su ljudi koji su bili izloženi medijskim detaljima tragedija tokom ranih faza oporavka skloniji da ponovo proživljavaju svoje lične traume, ponekad čak izazivajući kod sebe nove napade anksioznosti ili panike.

"U ovim slučajevima važno je upozoriti ljude na štetnost daljeg izlaganja ovakvim sadržajima i savjetovati ih na sigurnije načine informisanja i obrade emocija", naglasila je Zorićeva.

Ona je istakla da detaljno izvještavanja o tragedijama ima snažan uticaj na psiho-emocionalno stanje ljudi, izazivajući stres, anksioznost, čak i posttraumatski stresni poremećaj kod onih koji su podložniji, a takođe može dati opasne ideje onima koji su u osjetljivom psihološkom stanju, odnosno narušenog mentalnog zdravlja.

"U psihoterapijskoj praksi susrećem se sa ljudima koji su tokom liječenja ili terapije izrazili da su, nakon što su saznali za neku tragediju ili su bili izloženi nasilnim događajima u medijima, osjetili potrebu da ponovo razmatraju svoje postupke", ispričala je Zorićeva, koja je i porodični psihoterapeut.

Navela je primjer da kod klijenata sa depresijom ili anksioznošću detalji o samoubistvu, nasilju ili tragičnim slučajevima mogu podstaći na razmišljanje o tome kao mogućem rješenju za sopstvene probleme.

"Ovakav pristup medija nije samo neetičan, već i opasan za već ranjene ličnosti koje se lako mogu identifikovati sa izvještajima", istakla je Zorićeva.

Na pitanje da li postajemo "društvo lešinara", Zorićeva kaže da ovaj izraz nije daleko od istine u kontekstu savremenog medijskog izvještavanja.

Ona je istakla da sve manje ljudi umije da se iskreno povže sa tugom drugih, te dodala kako u terapiji često rade na tome da klijentima vrate sposobnost da ponovo osjete i izraze empatiju, što je jedan od ključnih koraka u iscjeljenju od sopstvenih ličnih bolova.

Na pitanje šta možemo učiniti kao društvo da obnovimo empatiju i odgovornost prema tragedijama, Zorićeva je odgovorila da je važno da društvo preuzme odgovornost za način na koji konzumira i prenosi informacije o tragedijama.

"Mediji treba da se oslone na etičke standarde koji podrazumjevaju poštovanje dostojanstva žrtava, izbjegavanje senzacionalizma i fokusiranje na konstruktivne aspekte, kao što su pomoć žrtvama i prevencija", pojasnila je ona.

Na individualnom nivou, Zorićeva smatra da bi ljudi trebalo da se zapitaju kako mogu da pomognu, šta mogu da urade za drugoga i kako mogu da doprinesu društvu koje više cijeni čovječnost i solidarnost.

Izvor: Srna