Nedavno ste poslali pismo Pedagoškom zavodu i Ombudsmanu za djecu u vezi s preopterećenjem učenika školskim obavezama. O odgovoru Pedagoškog zavoda smo već pisali.Da li je stigao odgovor od Ombudsmana?

Da, stigao je odgovor, ali moram priznati da sam razočarana. Oni su naveli da prate situaciju i da će to nastaviti da rade, ali mislim da to nije dovoljno. Problem preopterećenosti učenika se pogoršava i potrebne su hitne, konkretne mjere.

Možete li opisati koje probleme vidite u obrazovnom sistemu?

Moj osnovni pokretač na ovu borbu bila je spoznaja da djeca provode između 8 i 12 časova dnevno boraveći u školi i potom učeći, uglavnom bez ijednog cijelog dana odmora tokom sedmice. Uporedila sam djecu sa zaposlenima i shvatila da su djeca prekovremeno angažovana, izložena stresu koji više nije prihvatljiv ni u poslovnoj zajednici, a kamo li da bude prihvatljiv za djecu koja nisu ni psihički, ni fizički zrela da podnesu taj pritisak.

Veliki broj roditelja uči sa svojom djecom, rade domaće zadatke sa njima, propituju ih, a oni finansijski sposobniji već od drugog razreda počinju sa plaćanjem privatnih časova. Neki koji površno posmatraju sve ovo bi rekli da su djeca žrtve ambicioznih roditelja i da bi trebalo da roditelji puste djecu da budu samostalna, pa da dobiju i loše ocjene ako treba. Međutim, sistem je takav da je teško popraviti loše ocjene, što stvara dodatni pritisak, jer te ocjene direktno utiču na upis u srednje škole. Ovo stvara atmosferu straha i frustracije, što djecu dovodi do "burnouta", slično kao kod odraslih u poslovnom okruženju.

U jednom trenutku u svom odgovoru Ombudsmanu ste uporedili trenutnu situaciju sa borbom protiv dječijeg rada. Možete li to objasniti?

Naravno. Danas nam izgleda nevjerovatno da su djeca nekada bila radna snaga u fabrikama i na poljima, ali to je bila realnost koja se smatrala prihvatljivom, sve dok se pojedinci nisu suprotstavili takvom tretmanu djece. Danas na to gledamo kao na nešto neprihvatljivo i necivilizovano. Jednog dana će naši potomci i na ovo što se danas dešava tako gledati. Mnogo se energije i vremena troši, a rezultati su poražavajući.

Šta predlažete kao rješenje?

Trebalo bi kreirati konkretne mjere koje mogu biti obavezujuće ili u vidu preporuka nastavnicima. Jedan nastavnik koji prihvati ideju da učenik treba da zna kada će odgovarati smanjiće stres kod djece i daće im mogućnost da planiraju svoje učenje. Takav nastavnik indireknto pomaže djeci da postignu ne samo bolji uspijeh iz predmeta koji im predaje, već i iz drugih predmeta.

Gradivo bi trebalo prilagoditi tako da djeca uče ono što im je zaista važno za budućnost, a ne da napamet uče ogromne količine informacija koje zaborave odmah nakon što dobiju ocjenu.

Djeci je potrebno više slobodnog vremena, i više prostora za kreativnost i kritičko razmišljanje. Važno je da kod djece podstičemo timski rad, saradnju i empatiju.

Kakve su reakcije roditelja i nastavnika na ovu borbu? Imate li podršku?

Imam podršku mnogih roditelja, ali i prosvjetnih radnika. Često čujem komentare poput "Bravo!" i "Tačno je tako!". Mnogi su svjesni problema, ali nisu ranije razmišljali o njemu na ovaj način. Prosvjetni radnici se uglavnom slažu da je trenutni sistem preopterećen i neefikasan, ističu da se ni njihov glas ne čuje i da planove i programe pripremaju stručnjaci koji nemaju dodira sa djecom i ne znaju kako to u praksi izgleda. Kažu da je ključno da se uspostavi prava mjera za sve - optimum između ciljeva, stvarnih potreba i mogućnosti.

Predložili ste Ombudsmanu da se sprovede istraživanje u vezi s preopterećenjem djece. Možete li to objasniti?

Da, ukoliko Ombudsman za djecu, Pedagoški zavod RS i na kraju Ministarstvo prosvjete nisu ubjeđeni u ovo što roditelji vide kao problem, mislim da bi bilo dobro da te institucije sprovedu istraživanje koje bi dalo informacije o tome koliko sati sedmično djeca provode u školi i učenju, koliko roditelji troše na privatne časove, i koliko dana odmora tokom sedmice djeca zapravo imaju. Takođe, mislim da bi trebalo ispitati da li uspjeh u osnovnoj školi stvarno korelira sa uspjehom u srednjoj školi.

Kako vidite budućnost ove borbe?

Ova borba možda djeluje utopistički, ali vjerujem da ćemo zajedničkim snagama uspjeti.

Potrebno je da pokrenemo inicijativu prema Ministarstvu prosvjete s konkretnim prijedlozima i da apelujemo na njih da krenu u rješavanje problema. Planovi i programi moraju biti revidirani, nepotrebne informacije izbačene, a fokus stavljen na razvoj vještina koje su djeci zaista potrebne. 

Takođe, vjerujem da bi i prosvjetni radnici samostalno mogli napraviti sitne promjene u radu kako bi učenicima pomogli da lakše savladaju gradivo i da sa manje stresa pokažu znanje i budu ocjenjeni.

Moramo stalno imati na umu da djecu treba pripremiti za budućnost u kojoj su kreativnost, komunikativnost i neprekidno učenje preduslovi za uspjeh i u skladu s tim raditi na poboljšanju i promjenama obrazovnog sistema.

Vezani članci:
Ana iz Bijeljine: Šta je važnije - ocjene ili zdravlje naše djece?! (FOTO)
Anina donkihotovska borba za budućnost djece

Izvor: Bijeljina Danas