Svaki put kada se dogodi ovakav incident, čini se da je naš kolektivni odgovor isti—šok, nevjerica, tuga. Međutim, često zaboravljamo da su to samo simptomi mnogo dubljih problema koji postoje u našoj zajednici. Pucnjava u školi nije samo individualni čin očajanja ili bijesa; ona je odraz društva u kojem su mnogi ostali tihi dok su se problemi gomilali. 

Naši problemi ne počinju i ne završavaju s oružjem. Oni sežu dublje u srž našeg društva, gdje su mentalno zdravlje, nasilje i nedostatak sistemske podrške postali uobičajeni. Mi, kao zajednica, nismo dovoljno uradili da prepoznamo i riješimo ove probleme prije nego što eskaliraju u tragedije.

Kao psiholog, ne mogu a da ne istaknem koliko je važno da se prestanemo skrivati iza izgovora i počnemo otvoreno razgovarati o uzrocima ovakvih događaja. Ne možemo više ćutati i zatvarati oči pred očitim znakovima upozorenja. Svaki put kada okrenemo glavu, kada se ne odazovemo na pozive u pomoć, mi kao društvo ne samo da propustimo priliku da spriječimo tragediju, već također podržavamo kulturu tišine i indiferentnosti. Ovo nije samo odgovornost institucija, već nas svih. Mi kao roditelji, učitelji, komšije, moramo prepoznati znakove koji ukazuju na moguće nasilje ili mentalne teškoće i reagovati na vrijeme. Ne smijemo čekati da se dogodi tragedija da bismo se osvijestili i krenuli u akciju. Koliko još puta moramo biti svjedoci ovakvih tragedija da bismo se konačno probudili? Vrijeme je da preuzmemo odgovornost, prestanemo ćutati i radimo na izgradnji društva u kojem se svaki član osjeća sigurnim, podržanim i vrijednim. Samo kroz zajednički napor možemo spriječiti da se ovakve tragedije ponavljaju.

Izvor: Bijeljina danas