U ovom intervjuu, dr Lukić iznosi svoje mišljenje o glavnim izazovima s kojima se suočavaju zdravstveni radnici, problemima u funkcionisanju zdravstvenih ustanova, te predlaže moguće korake za unapređenje stanja u sektoru zdravstva.

Gospođo Lukić, kao predsjednica Samostalnog sindikata radnika u zdravstvu i socijalnoj zaštiti Republike Srpske, kako biste ocijenili trenutnu situaciju u zdravstvenom sistemu Republike Srpske? Koji su glavni izazovi s kojima se danas suočavamo?

U zdravstvenom sistemu Republike Srpske smo suočeni sa nizom dugogodišnjih problema, koji se svakog dana samo nagomilavaju. Vidimo da većina zdravstvenih ustanova posluje sa gubitkom, a položaj zdravstvenih radnika je najblaže rečeno bijedan.

Naši problemi su počeli još 2008. godine, ukidanjem kolektivnog pregovaranja i nametanjem Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske.

Još 2007. godine Samostalni sindikat, Strukovni sindikat doktora medicine i Sindikat zdravstva su kreirali i postigli da se sa Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske potpiše najbolji Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti zdravstva, od kada postoji Republika Srpska, a koji je stupio na snagu te 2008. godine.

Međutim, naša radost je trajala veoma kratko, tačnije samo četiri mjeseca. Ugovor je ekspresno ukinut, a nametnut je Zakon o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva. Izgovor za ukidanje navedenog Posebnog kolektivnog ugovora je zloupotreba istog od strane direktora javnih zdravstvenih ustanova, što jeste bila istina u praksi, jer su ga direktori zaista zloupotrebljavali na način da su sebi isplaćivali razne naknade, za dežurstva, pripravnosti i sl., pa su plate direktora u nekim slučajevima i dvostruko premašivale platu predsjednika Vlade. Međutim, Zakon o platama je, umjesto da riješi navedene probleme, doveo do smanjenja plate većini radnika u zdravstvu.

Sam Kolektivni ugovor je formalno ostao na snazi i danas, ali on definiše veoma malo stvari, te je gotovo i nebitan za širu diskusiju. Mi smo u jednom momentu bili „satjerani uz zid“ i kao reprezentativni sindikat bili prinuđeni potpisati Posebni kolektivni ugovor koji je i danas na snazi, a s ciljem da bi imali kakvu-takvu polaznu osnovu za naknadno unaprjeđenje istog, odnosno da bi radnici u zdravstvu imali pravni osnov za isplatu naknada, što je u praksi i postignuto.

Plate u zdravstvenom sektoru su već dugo vremena u fokusu javnosti. Kako biste ocijenili trenutnu situaciju s platama zdravstvenih radnika, i koje korake sindikat preduzima da bi se to poboljšalo?

Ako pogledamo kakav životni standard može da se obezbijedi sa platom radnika u zdravstvu možemo reći da su plate veoma niske. Najugroženije kategorije po obrazovnom statusu su prije svega medicinske sestre sa srednjom školom, zatim doktori opšte medicine i stomatolozi.

Današnja realnost je takva da su plate medicinskih sestara izjednačene sa platom pomoćnih radnika, a plate doktora sa svim onim radnicima koji imaju diplome sa privatnih fakulteta - koji traju tri ili četiri godine, platama pravnika i ekonomista. Za navedeno je upravo kriv Zakon o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva.

Od 2008. godine, pa do pandemije, plate su nam umanjivane nekoliko puta: ukinut nam je topli obrok i regres, smanjena je naknada za radni staž, a sistemska smjernica je da se što veći broj radnika u platnim grupama stave na srednji, a potom i na najniži koeficijent.

U toku pandemije plate su neznačajno povećane, što je u praksi izazvalo još veći nered u pogledu odnosa između platnih grupa.

Jedan od najvećih problema u našem zdravstvenom sektoru je odlazak radnika u inostranstvo. Koji su razlozi zbog kojih mladi ljekari i medicinske sestre napuštaju Republiku Srpsku i kako to možemo spriječiti?

Što se tiče odliva medicinskog kadra u inostranstvo, sve je već odavno ispričano. To svakako nije problem „od juče“. Ovdje je riječ o čistoj ekonomskoj migraciji, a to je problem koji se lako može spriječiti, ako postoji plan i želja Vlade i resornog ministarstva, pa se ovdje ponovo vraćamo na Kolektivni ugovor iz 2008. godine.

U toku mandata ministra Bogdanića, a i prije, Samostalni sindikat je delegirao ovo pitanje, a odgovor ministra je bio: „Ko misli da mu je u Njemačkoj bolje, neka ide!“. Nažalost, i danas smo u situaciji da većina radnika to misli i odlazi tamo gdje im je očito bolje. Vidimo da ni sadašnji ministar ništa konkretno ne preduzima po tom pitanju, pa je za pretpostaviti da misli isto kao i Bogdanić. Na posljednjem sastanku sa predstavnicima Samostalnog sindikata ministar je, jasno i bez okolišanja, rekao da ove godine nema povećanja plata. Iz izvora bliskih drugim sindikatima u zdravstvu, stižu neke vijesti da se možda i odobri neko povećanje, a ministar je kako vidimo na izbornoj listi, pa je moguće da je promijenio mišljenje.

Za nas je takav način rada potpuno neprihvatljiv, a posebno u kontekstu toga da pojedini sindikati koji djeluju u oblasti zdravstva imaju unaprijed dostavljene informacije iz ministarstva, na čemu onda zasnivaju „svoje aktivnosti“. Navedeno je veoma simptomatično i jasno nam govori o nejednakom odnosu prema sindikatima i favorizovanju podobnih sindikata, što daje zaključak da su i sindikati u funkciji vlasti.

Sve veće zaduženje zdravstvenog sektora u Republici Srpskoj, posebno od strane Fonda zdravstvenog osiguranja i primarnih nivoa zdravstvene zaštite je često tema rasprave. Da li smatrate da su ta zaduženja dovela do nekih pozitivnih promjena i rezultata?

Smatram da su naš najveći problem neodgovorni direktori. Priznajem da ima časnih izuzetaka, ali opet samo izuzetaka. Ni jedan direktor javne zdravstvene ustanove nije sankcionisan, a ja sam u Samostalnom sindikatu od osnivanja i pažljivo to pratim. Većina zdravstvenih ustanova posluje sa gubitkom, podižu se krediti za plate radnicima, ne uplaćuju se doprinosi, godinama se ne isplaćuju ostale naknade, pa čak direktori i pomoćnici direktora dolaze na posao kada im to padne na pamet. A ako ja lično, svaki dan ne pregledam onoliko pacijenata koliko je predviđeno normom, suočena sam sa opomenom, prijetnjom da će mi biti umanjena plata, da ću biti sankcionisana i sl.

Koliko ja znam, po Zakonu o radu, on važi za sve zaposlene, pa tako i za direktore i pomoćnike direktora i podrazumijeva minimalno osmočasovno radno vrijeme. Postavljam pitanje: Kako je onda moguće da se ovo dešava? Zakon za jedne vrijedi i striktno se poštuje, dok su drugi oslobođeni bilo kakve vrste odgovornosti. A ako se opet vratimo na Posebni kolektivni ugovor, on eksplicitno daje mogućnost direktorima javnih zdravstvenih ustanova da, pojedinim podobnim radnicima, dodjeljuju trajna uvećanja plate, bez ikakvog obrazloženja i bez ikakve pravne sankcije.

Samostalni sindikat radnika u zdravstvu i socijalnoj zaštiti ima ključnu ulogu u zaštiti prava radnika. Koje su trenutno najvažnije inicijative i akcije koje sindikat sprovodi kako bi poboljšao uslove rada u zdravstvenom sektoru?

Mi smo uputili niz inicijativa i zahtjeva za hitno sistemsko povećanje plata u oblasti zdravstva. Takođe, naš posljednji zahtjev koji smo simbolično uputili povodom „1. maja – Praznika rada“ je vezan za smanjenje plata direktorima i pomoćnicima direktora javnih zdravstvenih ustanova u Republici Srpskoj i jasno smo obrazložili zbog čega. Do sada nismo dobili nikakav odgovor.

Nama je potpuno jasno da se direktori postavljaju po političkoj osnovi, ali vladajući trebaju da izaberu najbolje i najsposobnije, jer ih sigurno imaju u svojim redovima, a da smijene one koji direktno upropaštavaju zdravstveni sistem.

Pored zahtjeva koji su slični sa zahtjevima ostalih sindikata, ono što mi zahtjevamo je ukidanje Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva i vraćanje kolektivnog pregovaranja, a tek nakon toga povećanje cijene rada. Poseban zahtjev vezan je za sankcionisanje neodgovornih rukovodilaca, što kako vidimo ni jedan drugi sindikat u oblasti zdravstva nije pokrenuo. Ovo su zahtjevi od kojih ne odustajemo i ispunjenje istih je jedina polazna osnova za priču o sistemskom rješenju problema radnika u oblasti zdravstva u Republici Srpskoj.

Izvor: buka